Najčešće kad projektiram nekome životni prostor dobijem upute o čistom minimalističkom prostoru, što najviše i sama preferiram. Potezi nenametljivih ormara za odlaganje, prostor neopterećen viškom namještaja i uglavnom bijela boja podcrtana sivim i crnim tonovima, utopljena drvetom. Izvrsno!
Međutim, kako onda objasniti da većina ljudi tu asketsku racionalnost vanjskog ne može pretočiti i u ono svoje unutarnje ja. Sve češće gledam kako se ti prostori pretvaraju u skladišta, i kako se prostor nepotrebno zatrpava viškom namještaja, nepotrebnim stvarima i gubi onu početnu ideju s kojom je sve zapravo počelo. Kad se stvari počnu slagati u space bag-ove da bi se dobilo još malo prostora, situacija postaje poprilično alarmantna. Zašto nismo u stanju sami procijeniti kad nam je dovoljno nego iznova padamo na drugi krug sniženja, black friday i ostale marketinške trikove s kojim nas se svakodnevno bombardira?
Postoje ljudi koji su zaista pravi minimalisti i mogu sve svoje stvari spremiti u jednu jedinu torbu (mjesto radnje Japan, samac). Nisam niti blizu toga, ali mi to nije niti cilj. Mislim da je dovoljno osvijestiti se, i pokušati racionalnije pristupiti i kupovanju i načinu života. Kupiti onda kad nam zaista nešto treba, a ne zato što je dostupno. Što se odjeće tiče, u svijetu je prepoznat project333 (o njemu ću još pisati), čija je ideja da za 3 mjeseca trebamo ukupno 33 komada odjeće i obuće. Ako pogledate u svoje ormare, vidjet ćete da je to puno manje od onoga što posjedujete, ali je definitivno dovoljno. Uvijek me vrati u realnost kad odem na neki put i kad vidim koliko malo odjeće zapravo trebam. Ne morate posjedovati 33, možete si zacrtati 40,50 komada, poanta je racionalizirati svoje potrebe jer su koristi višestruke. Sljedeći korak je polako iz svog prostora izbaciti višak i neminovno će prostor prodisati.
Problematika dobiva još jednu težu notu kad se u cijelu priču uključe djeca. Rođendani, Božić, usputne stvarčice koje dovuku doma…sve je to zapravo balast koji i samoj djeci otežava koncentraciju. Kako će se koncentrirati na igračku ako su okruženi sa 300 šarenih artikala oko sebe i kako će naučiti cijeniti to što imaju? Na nama je da i to prepoznamo kao problem i pokušamo racionalnim pristupom i njima olakšati. Sigurno će više koristi imati od malo igračaka, pametno odabranih, te će ih to naučiti kreativnosti. Najbolji primjer mi je prijateljica koja je selila u drugu državu i kćeri je ostavila par slikovnica, bojice, paket legića i lutku. Kaže da se ona nikad kreativnije nije igrala. Montessori je tu dosta dobra baza, rotiranjem manjeg broja igračaka periodički, dijete se zaista nauči igrati i od tih igračaka izvuče ono najbolje. A o tome koliko je lakše spremiti drastično manju količinu igračaka da i ne govorim.
Mene rješavanje nepotrebnih stvari opušta, često bacim neke dječje stvari za koje djeca nikad nisu poslije pitala. Toliko o tome koliko im je to bilo bitno.
Dakle, minimalizam interijera nek vam bude inspiracija za minimalizam kao stil života. Dovesti pod kontrolu svoje potrebe, samim time i financije, a zauzvrat dobiti prostor koji odiše racionalnom estetikom, vrijedi probati!
Iva
p.s. što ne potrošite na odjeću koju ionako nećete nositi, uložite u dobru dizajnersku lampu 🙂
minimalizam. život. prostor. 