Ne znam da li je uopće moguće ova dva pojma razdvojiti, urednost i minimalizam. Netko tko voli minimalizam i minimalističke interijere, trebao bi za početak cijeniti i njegovati urednost, no da li je uvijek tako?
Djecu od najranije dobi učimo, bar bi trebali učiti, spremanju igračaka, usađujemo im navike o rutini. Za početak, jer nama paše da se obitelj dovede u određeni ritam koji nam olakšava funkcioniranje u kaotičnoj svakodnevici. Djeci isto odgovara da su naviknuti na određene obrasce po kojima im je posložen dan, s tim da su oni neopterećeni pitanjem zašto je to tako.
Baš ta riječ “rutina” je ključna kad je urednost u pitanju, a imam dojam da odraslima ta rutina teže pada nego djeci. Jednom dobro organiziran životni prostor, lišen nebitnih predmeta, potrebno je samo redovito održavati kako bi ispunio ono iskonsko: toplina i mir doma. Možda nekome ne smeta ako je u neredu, ali uvjerena sam kad bi probao drugu stranu medalje da bi promijenio mišljenje. Sam izraz “kreativni nered” mi se čini samo opravdanjem. Dopuštam eventualno umjetnički atelje okarakterizirati kreativnim neredom, ali opet, to nije prostor gdje se živi i odmara, njegova prvenstvena namjena je rad. Radna mjesta mnogih ljudi su izvor stresa , ne možete reći doktoru na hitnoj da si u bolnici upali mirišljavu svijeću i meditira pa će mu biti lakše. Ili vatrogascu. Ono što mogu je kad dođu doma, svoj prostor proglasiti zonom bez stresa, te uživati u miru.
Nered u domu, zapravo generira nered u nama samima. Za lošiju koncentraciju može biti krivac upravno nered. Nisam u stanju sjesti i čitati knjigu ako znam da nisam stan dovela u red. Reduciranjem nepotrebnih stvari sam si jako olakšala posao, i vrlo malo vremena mi treba da sve bude uredno. Redovnim održavanjem na koje dnevno trošim oko pola sata, vikendom malo više ako nešto treba generalku, osigurala sam se da mi prostor u kojem eto i radim, i živim i odmaram bude mjesto mira. To vrijedi za sve vrste stanova i kuća, bez obzira na veličinu . Neki će reći da je lako živjeti u velikom stanu (stan ima dvije etaže, bez terase oko 150m2) jer ga nikad ne možeš prenatrpati. Uz troje djece i muža kolekcionara, sumnjam. Kao dokaz, prilažem činjenicu da sam skupo platila mehanizam za podizanje kreveta kako bi dobila ispod prostor za odlaganje, a prostor mi zjapi prazan. Ne treba mi. Ako ikad budem opremala još koji stan za svoje potrebe, to križam s popisa.
Primjetite kakva su vam djeca ako ih stavite nasred sobe pune igračaka, s glasnim televizorom u pozadini, a kakva su kad se igraju s par igračaka u miru. Razlika je ogromna. I mi smo puno manje nervozni ako smo se okružili sa minimalistički uređenim prostorom, Moji doma su navikli na ugašen televizor, laganu glazbu u pozadini i prigušeno svjetlo navečer, takva atmosfera isto jako pogoduje djeci, testirajte ih kad budu u svom najgorem elementu i vidite što će se dogoditi.
Najveći neprijatelj urednog doma, pored efekta skladišta, zapravo je odgađanje ili prokrastinacija. Ljudi uvijek nešto odgađanju, teško započinju i još teže završavaju zadatke. Ponekad prokrastinacija može biti toliko duboko usađena u čovjeku da mu može onemogućiti normalno funkcioniranje u životu, uz domino efekt: krivica zbog neporoduktivnosti, stres od neispunjavanja odgovornosti, anksioznost itd . Neću danas, sutra ću, za vikend ću… a zapravo neće nikada.
Ako je to nešto što možeš napraviti u 5 minuta, napravi to odmah. Riješite se prokrastinacije jednom zauvijek. Napravite popis obveza i križajte ih redom kako ih obavljate, možda će vas to motivirati. Nek vam domovi dišu, umjesto da se guše pod teretom nepotrebnog. To nepotrebno vas samo udaljava od onog što je zaista bitno. Pronađite vlastitu rutinu i držite je se, ili je ukinite i djeci, nemojte biti licemjerni. Onda, tko ima generalku za vikend?
Iva
p.s. nemam tetu čistilicu
minimalizam. život. prostor. 