Kako se riješiti konzumerizma?

Živimo u izrazito potrošačkom društvu, gdje se sve i jedna radnja nekako svodi na trošenje. Izmanipulirani smo svim vrstama medija koji svaki segment života povezuju sa kupovinom. Paralelno je aktualna priča kako se živi jako teško i kako treba što prije dignuti sidro i otići negdje gdje je eto i bolje, i lakše i…

Ono što mene intrigira je činjenica da je generacija naših roditelja živjela isto tako u jako teškim okolnostima a ipak su uspjeli u životu postići puno više od nas, kako to? Mislim da su silom prilika ipak uspjeli živjeti na sistemu istinskih potreba. Govorimo o periodu kad je bila nestašica svega: banana, zubne paste, kave, goriva…. Samo zamislite da danas nama postane nedostupno kupiti nešto od toga, a opet nekako su se i sa time nosili. Ništa im nije falilo, išlo se i na ljetovanja i na izlete ali nisu bili niti rastrošni. Imali su i neke zacrtane ciljeve i lakše su se odricali da bi do njih i došli. Jesmo li mi postali razmažena generacija kojoj se sve treba servirati ili je zaista tako teško uspjeti u bilokojoj branši na ovim prostorima?

Slažem se da su sada neka druga vremena, potrebe ljudi se poprilično razlikuju od potreba ljudi onda, ali mi se čini da smo se malo oteli kontroli. Što je najgore, te loše navike preslikavamo na svoju djecu.

Primjer 1: Izlazak u šetnju u grad s djecom. Koliko novaca potrošite? Pa su gladni, pa su žedni, pa evo štand sa igračkama, sladoled, onaj histerični Advent…. da li na svaku njihovu “mama/tata, kupi mi” vi zaista to i napravite?

Primjer 2: rođendani i blagdani postali su vrhunac potrošačke groznice, gdje konzumerizam kao nametnuti stil života uzima danak na novim generacijama i postaje ozbiljan odgojni problem.

Primjer 3: odlazak van iz kuće više nije primarno u šetnju na zrak već u shopping centar: em ćeš vidjeti hrpu poznatih lica, em nešto kupiti, a još ako je vrijeme sniženja, pa što će ti više u životu? Ako usput povedete i djecu, opet ih učite kompletno krivim navikama.

Primjer 4: male bebe i njihove majke su postali jedno ogromno tržište kojem se lako svašta može podvaliti pod “ovo svakako moraš imati”. Istina je daleko od toga. Većina stvari koja se prodaje je tu da olakša roditeljima, ali i oteža djeci. Skupe njihaljke koje preko aplikacije na mobitelu mijenjaju ritam samo da bi dijete bilo mirno, parna kuhala koja istovremeno miksaju, i cijela sila “must have” aparature. Potrošili ste novac nepotrebno i postali žrtva marketinga.

Primjera zapravo ima mnogo, a posljedice konzumerizma su više nego zabrinjavajuće.

Sam pojam “konzumerizam” nije u startu imao negativne konotacije, povezivao se, pogotovo u SAD-u , sa pravima potrošača, njihovim informiranjem o proizvodima, osiguravanjem poštene ekonomske prakse… Europski ekonomisti i sociolozi su bili malo realniji i skeptičniji pa su odmah dali negativan predznak, upozoravajući da konzumerizam označava sebično prisvajanje materijalnih stvari i uništava individualnost.

Osnovno pitanje je što mi možemo napraviti da bi se obranili od medijskih pokušaja koji nas tjeraju na besmisleno trošenje? Pisala sam već o tome da se trebamo vratiti osnovama i racionalno pristupiti kupovini. Samo zato što je nešto dostupno, ne mora značiti da to moramo imati. Još ako vas takav stil života dovede u minuse na karticama, pretakanje kreditima iz šupljeg u prazno nije nešto što će vas izvući iz problema. Vrijeme je za mijenjanje navika.

Dovesti svoje potrebe u red možda nije lako ali je u ovom slučaju nužno. Život preko granica vlastitih mogućnosti nema budućnosti, a donosi jednu ogromnu nesigurnost u ono što će biti sutra.

Susrela sam se više situacija u svojoj struci gdje su ljudi ušli u gradnju kuće s potpuno krivom predodžbom o troškovima i pitanje je da li će ta kuća ikad biti potpuno dovršena. Naravno, u startu je bila prevelika, jer su i njihove želje za obiteljskim domom bile takve. U posljednje vrijeme kao da su se ljudi počeli osviještavati, jedni investitori su u fazi projekta odlučili prepoloviti veličinu kuće jer su shvatili da ne žele biti robovi dugogodišnjih kredita već živjeti ugodnije i opuštenije. Jedni su odustali nakon što su napravili kompletan projekt i počeli prikupljati ponude za gradnju. Bolje ikad nego nikad. Preispitajte vlastite mogućnosti kad ulazite u ovako nešto.

Supermarketi su isto veliki mamac za potrošače, teško je ući u tako velik prostor i kupiti samo najosnovnije. Navika odlaska u tzv. velike kupnje dva puta mjesečno je isto zapravno greška. Kupuje se previše, hrana propada i baca se. Tko ima mogućnosti, puno je bolji izbor odlazak na tržnicu, planirati tjedne obroke i ciljano kupovati. Nema potrebe za gomilanjem zaliha, kao da se sprema nuklearna katastrofa. Možda ste primjetili da je, pogotovo u većim europskim gradovima, gotovo nemoguće naći manji dućan u užem centru. Izgurali su ih supermarketi na periferiji, i to je maslo konzumerizma. Kupujte po mogućnosti lokalno, potpomognite rad opg-ova, dosta njih i preko web trgovina nudi svoje usluge.

O kupovini odjeće neću previše pisati, već smo to prošli s minimalizmom u ormaru. Dovoljno je da se, kad vas ponese euforija, zapitate “da li mi ovo zaista treba?” 

Kod kupovine poklona, nemojte ni drugima činiti medvjeđe usluge i kupovati im nepotrebne stvari. U posljednje vrijeme, počela sam kupovati karte za kazalište i koncerte, bonove za kozmetičke salone. Poklonite ljudima iskustva, stvari ionako imaju previše, garantiram. Ako baš morate, nek to bude neka dobra knjiga, po mogućnosti o minimalizmu.

Najveća zadaća je preodgojiti djecu potrošače, naučiti ih da cijene novac, da se ne mora uvijek dobiti sve što se zamisli. Uostalom, naučite ih štednji pa će i sami uvidjeti koliko truda i odricanja treba da bi se nešto kupilo. To je sigurno bolja lekcija od kupovine nepotrebne igračke za koju će interes izgubiti do sutra.

Kraj je siječnja, kažu da je to najdepresivniji mjesec, ali meni je baš drag. Pogotovo zato što eksperiment ne-trošenja ide odlično, a da nisam niti osjetila da mi je nešto nedostajalo. Višak je vidljiv na računu. Tko je još dovoljno hrabar suprotstaviti se konzumerizmu?