Ova tema mi se već nekoliko dana mota po glavi a čini mi se da je nešto o čemu se treba što više čitati i razgovarati, ali i primjenjivati.
Djeca kad dođu na svijet imaju vrlo jednostavne potrebe, zadovoljiti fizičku i emocionalnu glad, biti čisti i na toplome. Na potrebe koje im dolaze kako odrastaju, neposredno utječu roditelji. Baš tu dosta roditelja poklekne i rade greške koje djeca jako dobro koriste. Imam dojam da kako novije generacije dolaze, te greške su sve veće a posljedice sve teže.
Idemo ispočetka, bebe. Informirate se kod prijatelja i na internetu što vam sve treba, kupite pod obavezno previše. Beba nosi 10 komada odjeće, ostale obuče jednom za slikanje i preraste za otprilike mjesec dana. Ulažete u kojekakve pametne njihaljke, povezane s mobitelom koje mogu mijenjati ritam i intenzitet ljuljanja. Greška broj jedan. Umjesto da kad dijete plače vi preuzmete brigu o njemu, podignete ga i smirite, kupili ste aparat da to radi umjesto vas. Bonus – navikli ste dijete na konstantne podražaje, što kasnije može biti problem. Osim toga, niste olakšali djetetu, nego sebi.
Dijete raste, počinje jesti krutu hranu, hodati, postaje zapravo sve zahtjevnije, teže ga je zaokupirati. Da bi pojelo ručak, stavite ispred njega tablet s crtićem i na brzinu mu potrpate hranu u usta. Primarni problem možda i jeste riješili, ali ne bez posljedica. Dijete ne zna vrijednosti objeda za stolom s obitelji, ne zna što je pojelo, koji su to okusi i teksture, ne zna ocijeniti koliko treba pojesti da bi bilo sito, umjesto da gleda lica članova obitelji postaje ovisno o crtićima na tabletu. Za svaki tantrum iskoristite jocker tablet i dijete se smiri, ali paralelno postaje ovisnik, čemu ste i svjedoci kad mu ga pokušate uzeti iz ruku.
Školarac najčešće već u nižim razredima osnovne škole ima mobitel s kojim ide i na zahod i u krevet. Osim što mu je koncentracija u školi nikakva, i vokabular postaje sve oskudniji, a o nedostatku empatije i sve agresivnijim ispadima da ne govorimo. Navikao je dobiti sve što poželi, izlazak iz kuće koristi se za šetnju shopping centrom u kojem naravno uvijek nešto dobije, za mir u kući.
Ako ste se pronašli u nekoj od natuknica, vrijeme je za promjene. Umjesto da si otežavate ionako tešku zadaću odgoja djeteta, olakšajte si od samog početka.
Zašto je upravo minimalistički pristup odgoju odgovor na negativne utjecaje današnje okoline u kojoj djeca odrastaju? Minimalizam ciljano miče iz života ono što nam je ionako višak i što nas ometa. Djeca uče iz primjera, ona su zapravo zrcalna slika nas samih. Ako vam se ne sviđa kako se vaše dijete ponaša, vjerojatno morate krenuti od sebe i mijenjati svoje postupke.
Naučite djecu zahvalnosti za stvari koje uzimaju zdravo za gotovo, materijalno i nematerijalno. Ako znaju cijeniti igračku, odlazak u kino i na sladoled, izlet, na dobrom ste putu. Pisala sam o minimalizmu u dječjoj sobi i koliko koristi dijete ima od racionalnog pristupa kupovini igračaka. Nije rješenje izbjegavati odlazak u dućan znajući da će možda doći do ispada ako ne dobije što je zacrtao. Zadaća roditelja je da nauči dijete nositi se sa vlastitim emocijama i frustracijama, a samim time i sa raznim životnim situacijama koje ga tek čekaju.
Kao da svi teže skrivanju djece od stvarnog života i problema. Što dulje nisu svjesni svih opasnosti i problema, to bolje. A što kad se jednog dana susretnu sa problemom koje neće čarobno riješiti mama i tata? Uvedite ih u problem, skupa pronađite rješenje i ne dajte im da odustanu. Na koncu će im to biti lijepo iskustvo.
Neka sudjeluju u većini obiteljskih aktivnosti, od kućanskih poslova, do planiranja slobodnog vremena. Naglasak na odlasku van, u prirodu, knjižnicu, muzej, u mjesto gdje nisu nikada bili. Pritom neka naglasak bude na aktivnostima koje ne uključuju trošenje (previše) novca. Danas je sve puno dostupnije nego prije 50 godina, a imam dojam da su starije generacije imale ispunjeniji život.
Ako vaša djeca ne vole dijeliti, dobra je ideja zajednički odlučiti koje igračke više ne trebaju pa će ih pokloniti. Previše je toga “ja, meni i moje” u današnje vrijeme. Dobra lekcija je i posuditi nekome nešto, i uzeti nešto u zamjenu, čisto kao koncept da se ne mora sve niti posjedovati. U čemu je smisao nešto posjedovati ako to ne koristiš? Imati bicikl a ne voziti ga , ili ga nikad ne naučiti voziti?
Dobar eksperiment je život bez televizije. Znam nekoliko obitelji koje već duže nemaju televizor, i to svojom željom ne prisilom. Mi ćemo za početak otkazati pretplatu za kabelsku. Ionako premalo gledamo tv i imamo naviku gasiti ga kad vidimo da ga djeca gledaju predugo ili kad nema ništa pametno. I ta pozadinska buka ako radi nepotrebno zna smetati. Komunikacija je tada i puno bolja. Ne znam da li ste primjetili rastući trend djece koja sve kasnije i sve teže počinju pričati, na logopeda se čeka mjesecima jer ih je naprosto premalo. Svi mi sve manje međusobno pričamo i treba poraditi na tome da uz komunikacije i socijalne vještine djeci pružimo svoju prisutnost. To je puno lakše kad se eliminiraju ekrani svih vrsta. Vratite im knjige, stripove, papire i bojice, neka razvijaju vokabular i grafomotoriku, neka stvore nešto vlastitim rukama. Bojanje na tabletu se ne računa.
Minimalizam potiče dječju kreativnost, samostalnu igru, samostalnost pri obavljanju svih dnevnih zadataka, uči pomaganju i dijeljenju. Sve ono što je potrebno za poticajnu okolinu pogodnu za kvalitetan razvoj djeteta.
Ja mojoj djeci nisam prijatelj, ja sam im prvenstveno roditelj i autoritet. Prijatelje si biraju sami, a ja ću im biti prijatelj kad oni prestanu biti djeca i postanu odrasli ljudi. Popustljivi odgoj uzima danak, dovoljno je pročitati vijesti na portalima i vidjeti sa čime sve se suočavaju učenici, nastavnici i roditelji. Društvo tone, ali ne ispušta mobitel iz ruke.
Minimalizmom djeci nećete uskratiti ništa, a zauzvrat ćete dobiti smireniju, sretniju i zahvalniju djecu. Probajte uvesti neke novosti u pristupu , možda se iznenadite rezultatom.
Iva
minimalizam. život. prostor. 