Teško je danas i živjeti a pogotovo odgojiti djecu pored toliko nerealnih očekivanja i iskrivljenih percepcija, i bombardiranja savršenstvom sa svih strana. Društvene mreže te život koji je sve više involviran online, sve pršti savršenim licima, tijelima, outfitima, životima… Nije ni čudo što se ljudi zateknu razočarani vlastitim pozicijama u društvu jer su, eto, prosječne. Kao da je to nešto iznimno loše i negativno.
Savršenstvo kao takvo ne mora biti nužno loša stvar, npr pohvalno je ako je netko perfekcionist u svom poslu i daje sve od sebe da se educira i napreduje. Onog trena kad se savršenstvo pretvori samo u (nedostižni) cilj, te se zanemari važnost i ljepota cijelog procesa do tog cilja, netko je promašio čitavu poantu. Kao kad stalno čekamo savršeni vikend, rođendan, Božić, praznike, putovanje i puštamo te tako obične dane u međuvremenu da prođu neopaženo. Vrlo često je u njima baš istinska ljepota življenja a sve je stvar percepcije. Umjesto da nakon što umorni s posla pokupite djecu iz vrtića/škole cijelu šetnju do kuće gunđate, pokušajte uživati: namjerno krenite duljim putem, popričajte o danu, istražite mjesto u kojem živite. Vrlo brzo će to dijete ići samo iz škole i ovakve momente ćete samo sanjati. Tako prosječni i naoko nebitni, daleko od savršenih ili možda ipak baš takvi?
Minimalisti imaju super izraz “slow living”, dakle polagano življenje, a temelji se na zaista usporavanju životnog tempa. Isključiti televizor, maknuti mobitele, skuhati obrok, u miru pojesti, čitati, družiti se , prošetati, uživati u dosadi (kad vam je zadnji put bilo dosadno?), iskoristiti svaki dan svakog godišnjeg doba. Trenutak naoko običan i prosječan moguće je pretvoriti vrlo jednostavno u punjač baterija koje današnji tempo života brzo troši. Čini mi se da upravo tu leži ključ uspjeha, u svakodnevnom životu više uživati, čak i kad nam se čini kompletno nesavršenim.
Tendencija savršenstvu za pojedinca krene vrlo rano, i zapravo se prenosi s roditelja na dijete: za bebu se mora imati sve savršeno, od odjeće, kolica do sobe oplemenjene kompletnom aparaturom koju tržište nudi. Nema veze ako je preskupo i nedostupno, rastegne se na rate, samo najbolje za vaše dijete. Pa to dijete počne rasti i postane malo zahtjevnije, sad samo počinje tražiti da mu se udovolji željama, a kako je to baš vaš princ/princeza, i tu se popusti. Uopće ne podržavam taj princ/princeza odgoj gdje se dijete čuva od svega i udovoljava mu se, kao da će jednog dana zaista biti princ iz bajke. Kad se to na koncu ne dogodi, kad se kočija u ponoć pretvori u bundevu, kako će se to dijete nositi s prvim porazom i neuspjehom u životu, a kako tek sa pravim životnim situacijama kasnije?
Možda i osnovni zadatak roditelja je da dijete nauči snalaženju u životu, a ne da ga se miče od problema jer je tako lakše. Nemoj ti, ja ću. Evo ovaj put ću te ja obući jer kasnimo. Ili kad se daju neka opravdanja za ponašanje: on je u toj i toj fazi, on ne voli čekati u redu, ona će sama reći kad je spremna skinuti pelenu, ona mora imati najbolju rođendansku zabavu …Medvjeđim uslugama se dugoročno ništa pametno ne može postići. I loša iskustva su dobre lekcije i uče nas nositi se sa negativnim emocijama, počevši od poraza u “čovječe ne ljuti se”, preko loše ocijene do raspada veze.
Nikada u povijesti kao danas imamo ljude koji su depresivni, anksiozni, razočarani, nezadovoljni životom. Da li su možda mogli izbjeći sve to da su u startu drugačije postavili stvari? Stav da je uvijek nekom bolje nego tebi, što realno gledajući vjerojatno i je, samo može pogoršati stvar. Uostalom, nikad ne znate kako je zaista onom drugome. Drugi par rukava je današnja nestrpljivost, sve mora biti sada i odmah i ako to nije tako, frustracija se povećava. Ne pridonosi i činjenica da smo kao populacija sve inertniji.
Odustajanje kao modus operandi, započeti nešto pa na prvoj zapreci posustati, i to je posljedica odgoja pod staklenim zvonom. Činjenica da jedan od tri braka završi razvodom možda se isto može pripisati nerealnim očekivanjima o savršenom partneru? Kao da odjednom živimo u carstvu razmaženih derišta koja su, eto, odrasla.
Težiti apsolutnom savršenstvu u apsolutno nesavršenom svijetu je utopija sama po sebi. Dati najbolje od sebe u svakoj situaciji, imati volju mijenjati se na bolje, prihvaćati i loše karte koje vas nekad neminovno zadese , uvijek nastojati uživati svaki dan, naučiti se racionalnosti/minimalizmu u svim životnim područjima – e to je savršenstvo koje vrijedi.
Iva
minimalizam. život. prostor. 